Hronologija misli
HRONOLOGIJA MISLI
Kada sam se rodio jedino što mogu da potvrdim sa sigurnošću (jer naprosto većina beba to radi, pa valjda sam I ja to radio) jeste činjenica da sam vrištao I plakao. Sada kada razmislim to je velika hrabrost, jer iz ugla današnjice u kojoj imam mnogo više godina, takvo stanje, dakle stanje panike I emocionalne rastrojenosti, nije preporučljivo za jednog muškarca. Od tog trenutka moje potrebe su bile jednostavne, trebalo me je nahraniti, udovoljavati većini mojih zahteva koji su bili čisti hirovi ali opravdani, jer sam ja beba koja ništa ne zna I ne preostaje druga opcija osim da mi se udovolji. Tako je bilo valjda do moje 7 godine kada mi se proces razmišljanja kreće u drugom pravcu: Kako da provedem što više vremena napolju, a što manje u školi. Taj problem nije bio težak za rešavanje, jer mislim da sam I tada koristio I dalje opciju: Ja sam mali I moraju da mi ispune sve želje. Takvo razmišljanje I nije baš bilo najsrećnije, jer sam imao roditelje koji su (jako čudno) stariji od mene pa takve smicalice nisu prolazile. E, onda se već vaše misli fokusiraju na pronalaženje što pametnijih rešenja za ostvarivanje vaših planova koji se često ne podudaraju sa razumom ali vaš inat vam ne da da prosto odustanete. Onda dodje tako period kada vam na sve ove misli dođe još jedna emocionalne prirode. Kroz nju prolazite lakšim ali često težim putem. Ta misao se razvija I usložnjava utoliko što često dotiče I vas kao ličnost I to na taj način što se neuspesi na tom polju često reflektuju na vas tako što preispitujete sebe u nedogled. To preispitivanje traje sve dok ne steknete sigurnost u sebe odnosno u ono što jeste. Opet kažem, nije mi jasno zašto sada iz ovog ugla (kada sam valjda zreliji) mislim da su to bili sve nepotrebni koraci, ali sam I svestan toga da bez njih nije moguće. Istovremeno kumuliranjem svih ovih misli dodamo još jednu koja se može sažeti u reč koja je opisuje, a to je uspeh. Dođe tako misao(uspeh) koja deluje na vas tako što vas motiviše da pronađete nešto u čemu će te biti uspešni. Obično to biva neki sport ili neka vrsta nazovimo to “estradnog posla”, dakle nešto što je popularno. Ako kojim slučajem nista uspešni u tome (bar ne u onoj meri u kojoj je to potrebno) onda se vraćate na onu misao o nesigurnosti koja vam govori da vi u stvari niste ni za šta. U zavisnosti od vaše upornosti taj problem se rešava I završava uspehom u nekoj drugoj sferi. Sintetišemo sve ove misli I dodamo ljude na sve to. E, tu se već usložnjavaju stvari utoliko što je potrebno imati dobar sistem za varenje tuđih misli. Taj sistem funkcioniše na sasvim jednostavnom principu: Što vam je manje otporan sistem za varenje to će te lakše svariti tuđe misli I obratno (ne zvuči logično ali tako je). Ukoliko vam pritisak ne varira na razne gluposti koje dopiru do vas, tj. ako vam je prag tolerancije na visokom nivou onda nećete imati zdravstvenih problema uopšte (mislim na one psihičke prirode). Ako ste odabrali da parazitirate I ne radite apsolutno ništa, tj. da metiljate po čitav dan (formulacija preuzeta od Aleksandre Aranđelović) onda nemate dodatni stres prouzrokovan gomilom obaveza koje se multipliciraju svakoga dana sve više. Danas je, iz ovog ugla, misao usmerena na preživljavanje u svakom smislu te reči. Jedna krajnje teška stvar koja sa sobom nosi gomilu drugih misli. Uz sve to dodate misao prošlosti u koju bi se većina rado vratila, jer je nekada bilo mnogo jednostavnije.
Dolazimo na kraju do zaključka da mi u stvari mnogo mislimo, da je u našim genima filosofska krv koja često ključa I izbacuje gomilu raznovrsnih mislilačkih dela. Valjda ona čuvena izreka iz kultne predstave “Radovan III” je u stvari poenta svega: “Stanislave preterano sereš”.