Prijatelj Arhil
Čekao sam jednog dana da doleti do mene,avionom koji je čuven po brzini koja dostiže brzinu svetlosti, moj prijatelj Arhil. Letovi iz njegove zemlje Sagradije polazili su na svakih dva sata ovamo ka mojoj ne letačkoj zemlji Serberiji. Kada je došao i pokucao na moja skromna drvena vrata, za koja se inače oduvek čudio jer mu nije bio jasan princip po kojem rade obzirom da u njegovoj zemlji prosto ne postoje, to je kod njih prevaziđeno, nosio je gomilu poklona za koje se nisam preterano obradovao. Nisam se obradovao poklonima ne zato što sam neskroman, već zato što sam znao da nijedan od njih ne funkcioniše u Serberiji, jer zahteva gomilu stvari za koje mi još nismo čuli. Dok sam mu ja pričao kako se provodim u kafanama i to odabranim gde toče pivo za samo 150 dinarija i kako me lepo vreme privlači da nakon svih obaveza jednostavno odem i prošetam sa porodicom negde po obližnjem parku, on je govorio o tehničkim dostignućima i radnim obavezama koje mu oduzimaju mnogo vremena, daju mnogo novca i omogućavaju da dobro živi. Pričao mi je njegove doživljaje sa posla (on inače radi u firmi koja se bavi proizvodnjom svemirskih brodova), govorio mi je da je jako srećan jer je dobio ove godine dva dana odmora i tome slično. Sa divljenjem sam gledao u njegove oči koje su sijale čistim zadovoljstvom koje se merilo kroz novac i posao. U trenutku sam pomislio kako bih ja voleo da sam rođen u Sagradiji i da znam uopšte kako izgledaju svemirski brodovi koji se još uvek kod nas ne proizvode (a neće ni u skorije vreme), kako bih voleo da zarađujem toliko novca....Moj prijatelj Arhil je pogledao na sat i rekao je da žuri jer mora da iskoristi ova dva dana kako bi obišao porodicu koja ne živi u istom gradu gde i on živi ,jer je njegova žena dobila unapređenje u drugom gradu pa je sa decom uz dogovor sa mužem otišla tamo. Kada je otišao na moja skromna, prevaziđena drvena vrata ja sam se uvalio u fotelju, uključio televizor i razmišljao o pljeskavici na kraju ulice.